- Piše: Milutin Mićović

Onoliko se neznanja nije prije pelo na Orlov krš. Niti se toliko jadoznanja očekivalo, iako i najgore može da se očekuje u Crnoj nam Gori. Čak i to da se na simboličkom planu izjednače Orlov i pasji krš. Pasjih krševa ima svuda po Crnoj Gori, a Orlov krš je bio samo jedan. Sad vidim da od ovog našeg Orlovog krša prave pasji krš. I napraviće ga, ukoliko to dopusti vladika Danilo. Valjda vladika Danilo zna šta je Crna Gora, i koliko ga je jada bilo da „izmiri braću“. A nije zaboravio ni ono kad su ga na vjeru Turci (naši poturčenjaci) uhvatili u selu Srpska u Zeti, i stavili mu omču o vrat. Tako je ostao stih: „Otada smo viši prijatelji, u glavu mi pamet ućeraste“.

Da ne progovara ovaj D. Marković, ljudi bi rekli – fin čovjek. Začešljan, onaj ramenjak (nije ko onaj drugi iščiljelih ramena), ali kad progovori – sve pokvari! A vidi se da i ne govori iz svoje glave, no onako se žesti tuđim riječima na svoj narod. Otkud mu to ovejano bezumlje da Bošnjaci, i Albanci, i Hrvati vole Crnu Goru i dižu je do neba, a crnogorski Srbi da je mrze i sagone do pakla?! Tako biva kad neko od prirodnog Srbina napravi vještačkog Crnogorca. Iščile u njemu prirodno srpstvo i narodnost, a razgrana se vještačko crnogorstvo i otuđenost. Taj politički parazit-konvertit ušao je u naše političare, i jede kosti naroda. Takav politički hibrid onda može da kaže ovo od čega se stidi pošten seljak u Kolašinu. Pa nijesu Bošnjaci baš krv lili za Crnu Goru, a vala ni Hrvati, ni Albanci. Po njemu ispade da su Crnu Goru stvarali svi samo ne Srbi, i da joj svi dobra žele, samo joj crnogorski Srbi žele zlo. S takvim je mislima prefabrikovani seljak iz Kolašina izašao na Orlov krš. Pa evo da ga i ne sluša niko živ, ali sluša vladika Danilo, dok mu čepa po grobu.

Crn kuko, ne može se opravdati 21. majem (prijatelj koji mi ovo priča ima narodne uzrečice, koje me ponekad opljane nekim čudom narodne duše). Evo kao ove: šta će kukavac, vrane mu pamet popile; zasilio na vlasti, nije to više onaj čo’ek; ućer’o mu neko strah u kosti, pa drkće od svega na svijet; boji se od svog lada; propadam u zemlju slušajući šta priča; okide nam nos, uze nam obraz; kako ne zna da su Srbi-Crnogorci stvarali Crnu Goru, kukala mu pamet; pogledaj ga kako plete i veze, a pred očima mu se pletivo raspada. Pa nije NATO stvarao Crnu Goru, ostao bez pameti, ka’ je... Opomenem prijatelja da stane, a on: Same riječi izlaze iz mene, ne mogu ih zadržati... Pa hoću li taj mitraljez da okrenem na sebe? Ma neću, pa da će svi u vlasti pocrkati! Tada bi lakše stvorili Crnu Goru bez Srba Crnogoraca, bez naroda i pamćenja, bez smisla i obraza. Pa misle li oni da ako neko iznese gu.icu na Orlov krš da mu treba vjerovati?! Kad sagovornika ponekad opomenem da smanji malo, odmah me prekine – pušti me, važnija je lingvistika nego politika. Vidiš da politika guši lingvistiku svim silama, vidiš da politika utuca narod u glavu i puni mu usta zemljom. Skoro mi već breči: Pa vidiš da prave betonjerku od Crne nam Gore. Pa vidiš da se s Orlovog krša i Lovćena sad govore najkrupnije laži. Zato su Lovćen prepravljali! I lud ovo vidi, a pametan od jada ne može da vjeruje sopstvenim očima i ušima. E ovo je savremena Crna Gora – crni proizvod najcrnje pameti današnje jadovlasti. A, eto kakvi su, i oni su osjetili da je krenula neka nekontrolisana svjetlost iz dubokog korijena pokopane Crne Gore, iz narodnog srca, iz Gorskog vijenca, i hoće pred njom da izlude. E ta bitka sada je na djelu. Pa – hoćemo li u pamet ili iz pameti, Crnogorci?!

(Autor je književnik)

---